Što je to homeopatija?

Tamara Bašić - Zaninović, dr. sc.

Subota, 02.02.2008

O tome kako je nastala homeopatija i u čemu je tajna njezine uspješnosti, pročitajte u ovom vrlo zanimljivom članku Samuel Hahnemann (1755-1843) je sva svoja razmišljanja, istraživanja i na mnogobrojnim pacijentima potvrđene teorije, objavio u svom životnom djelu “Organon of the Medical Art”. Prvo izdanje ovog vrhunskog revolucionarnog znanstvenog djela objavljeno je 1810. godine Svaki pokušaj pisanja o homeopatiji nezaobilazno započinje sa Samuelom Hahnemannom - njezinim utemeljiteljem, jednim od najvećih mislilaca u povijesti medicine, koji se može ravnopravno mjeriti s osobama kao što su Hipokrat, Paracelsius i Huang Di (autor sinopsisa Kineske tradicionalne medicine,  napisanog 3.000 godina pr.Kr., a koji je i danas u uporabi). Hahnemann je rođen u njemačkom gradu Meissenu 1755., u vrlo siromašnoj obitelji. Premda mu obiteljske mogućnosti nisu dozvoljavale studiranje, ipak mu je to bilo moguće jer su mu kao izuzetnom studentu dobročinitelji iz redova njegovih učitelja pružili financijsku potporu. Završio je medicinski fakultet 1779. godine i tijekom prvih godina svoje karijere marljivo je učio strane jezike i kemiju te vrlo brzo stekao dobar glas u tom području. Publicirao je radove iz kemije i prevodio ih na njemački s engleskog, francuskog, talijanskog i latinskog. Medicina i homeopatije U to doba medicina je bila prilično ograničena i čitav se tretman svodio na nekoliko grubih i bolnih metoda (npr. puštanje krvi) te korištenje nekoliko vrlo agresivnih kemikalija (purgativi i sredstva za čišćenje), koje su nerijetko uzrokovale više štete nego koristi. Često su pacijenti umirali i to ne od same bolesti, već od posljedica samoga tretmana. Hahnemann se vrlo brzo razočarao u medicinu, a osobito ga je teško pogodila spoznaja da nije u stanju pomoći ni vlastitoj djeci. O tome je rekao: “Za mene je bilo bolno tumarati u mraku vođen samo knjigama o tretmanu bolesnih - i prepisivati, u skladu s prirodom ove ili one bolesti, tvari koje svoje mjesto u materii medici zahvaljuju samo na (neosnovanom) mišljenju o njima... tvari koje mogu s lakoćom život promijeniti u smrt. Na taj način postati ubojica ili pogoršati ljudske patnje - za mene je to postala zastrašujuća pomisao.” Strašna iskustva kroz koja je prošao i svijest o nemoći da pomogne čak i svojim najmilijima uz pomoć sredstava koja su mu stajala na raspolaganju, dovele su ga do odluke da potpuno napusti medicinsku praksu. Nakon te odluke, za život je zarađivao baveći se kemijom i prevođenjem. Upravo taj period njegova života bio je presudan za njegova kasnija otkrića jer je, prevodeći, dolazio u kontakt s različitim tekstovima  iz područja medicine i kemije, a kao stručnjak za oba područja mogao ih je kritički čitati, pa je vrlo često dodavao prevodilačke fusnote u kojima je kritizirao autore, što mu je priskrbilo stanovitu reputaciju na tom području. Organon of the medical art Konačno je Hahnemannu pod ruku došao i tekst materie medicae koju je napisao škotski liječnik William Cullen. U tom djelu Cullen je, govoreći o Chini, naveo kao glavne nositelje njezina ljekovita djelovanja u liječenju malarije gorčinu i svojstvo adstringentnosti. Hahnemann se kritički osvrnuo na takvo mišljenje u svojoj fusnoti. Štoviše, otišao je tako daleko da je Chinu isprobao na sebi da bi bolje shvatio njezino djelovanje, te tako došao do spoznaje kako lijekovi uzrokuju pojavu simptoma sličnim onima koje karakteriziraju bolest koju liječe. To će kasnije postati glavno načelo homeopatije: similia similibus curantur. China je, naime, proizvela niz simptoma vrlo sličnih onima karakterističnima za malariju. Prestankom uzimanja Chine prestali su i simptomi. Kasnijim ispitivanjem ili “dokazivanjem” ljekovitih svojstava pojedinih supstancija na zdravim osobama, Hahnemann je došao do zaključka kako je svaka supstancija jedinstvena po svojstvima, odnosno kombinaciji simptoma koje liječi. Govori se o slici lijeka koja mora odgovarati slici koja se pokazuje kod pacijenta. Hahnemann također smatra da je nemoguće predvidjeti i procijeniti učinke pojedinih supstancija ukoliko se pacijentu daje više pripravaka istovremeno, pa smatra da u određenom trenutku treba primijeniti samo jedan određeni pripravak. Kada više nema pozitivne reakcije na primijenjeni pripravak, treba ponovno analizirati sliku simptoma, i sukladno tome odrediti novi odgovarajući pripravak. Uz to, Hahnemann je otkrio kako je učinkovitost supstancije veća ukoliko je doza manja, pa ga je ta spoznaja dovela do posebne pripreme homeopatskih pripravaka: uzastopno razrijeđivanje supstancije uz snažno protresanje (sukusiranje). Taj proces, kojim se postupno povećava snaga određene koncentracije pripravka, naziva se potenciranje ili dinamiziranje. Razrijeđivanje supstancije može ići tako daleko da homeopatski pripravak dobiven na taj način ne sadrži više niti jednu molekulu aktivne supstancije. Osim toga, što je stupanj razrijeđenja supstancije veći, to je veća i snaga (potencija) pripravka, što je u potpunoj suprotnosti s učinkovitošću kemijskih supstancija kojima se služi službena medicina, kao i s danas opće prihvaćenim kemijskim zakonitostima prema kojima je učinak supstancije veći što je veća njezina koncentracija. Taj fenomen, karakterističan za djelovanje homeopatskih pripravaka, kojega današnja znanost svojim metodama ne može objasniti, predstavlja glavni argument zbog kojega službena medicina rezolutno odbacuje homeopatiju kao način liječenja, pripisujući postignute pozitivne rezultate isključivo placebo učinku. Istraživanja i načela Hahnemann je sva svoja razmišljanja, istraživanja, i na mnogobrojnim pacijentima potvrđene teorije, objavio u svom životnom djelu “Organon of the Medical Art”. Prvo izdanje ovog vrhunskog revolucionarnog znanstvenog djela objavljeno je 1810. godine, dok je šesto i konačno izdanje kompletirano 1842. godine, samo godinu dana prije njegove smrti. Nakon što je gotovo čitav život proveo u Njemačkoj, gdje je u raznim gradovima prakticirao homeopatiju i stekao mnogo poklonika, u suton svoga života Hahneman je otišao u Pariz gdje je osnovao veliku kliniku te stekao, kako mnogobrojne pristalice, tako i brojne neprijatelje. Umro je 1843. godine i iza sebe ostavio nekolicinu učenika koji su nastavili njegovo djelo. Glavno načelo homeopatije da se slično liječi sličnim, ili kako je to Hahneman nazvao, “zakon sličnosti”, nije u potpunosti njegova originalna ideja. Slična ideja postojala je već u djelima Hipokrata, kao i u djelima Paracelsiusa, koji o tome kaže: “Nikada vruća bolest nije izliječena nečim hladnim, niti je hladna bolest izliječena nečim vrućim, već se događa da se slično izliječilo sličnim.” Je li Hahneman bio upoznat s tim djelima nije poznato, ali čak i da jest, njegov je veliki doprinos već u tome što je taj koncept pretočio u racionalni medicinski pristup. Taj pristup, poznat pod imenom homeopatija,  postoji već dvije stotine godina. Iako danas postoji daleko više pripravaka u uporabi, brojni računalni programi kojima se suvremeni homeopati pomažu u pronalaženju najboljeg pripravka za pojedinu osobu, kao i različite homeopatske škole koje se razlikuju u tome preferiraju li visoke ili niske potencije, više ili manje doza i slično, temeljna Hahnemannova načela, na kojima počiva homeopatski pristup liječenju ljudi, ostao je u osnovi isti. Njegov doprinos dobrobiti čovječanstvu ni na koji se način ne može umanjiti ili zanemariti.

Zadnja Promjena ( Petak, 19.03.2010 )