U susretu Maharishiju

Drago Plečko Mr. sc.

Petak, 01.02.2008

Iz knjige Drage Plečka “Moji susreti s jogijima” Frankfurtska zračna luka. Mirisi parfema šeću uz mene. Pokušavam odgonetnuti odakle ih poznajem. Misli dodiruju oblačić sjećanja u prolazu, ali slika se ne izoštrava. Ostaje osjećaj familijarnosti. Noge me odnose do kafeterije, gdje ću popiti tko zna koju kavu zaredom. Živci su mi podraženi kao da ih netko češlja perom, u prsima neka nelagoda, ali mehanički naručujem rijetku crnu tekućinu. Prstima prebirem male, papirnate vrećice šećera. Ima bijelog i smeđeg. Hoću li živjeti zdravije i duže ako odaberem smeđi? U sebi listam svu onu frazeologiju o zdravim namirnicama, o “četiri bijele smrti”, među kojima se ističu lijepi, čisti kristali koje ću koju sekundu kasnije strovaliti u crnu tekućinu. S obzirom da idem u Indiju ne mogu drugo do nasmiješiti se na ovu fizikalnu demonstraciju jedne religijske dogme koja govori da će se naš duh jednom rastopiti u Stvoritelju i prividno nestati poput šećera u kavi ispred mene. Koliki su mi to rekli s potpunim uvjerenjem u glasu, mada sami nisu znali je li to doista tako. Indija Nema zapadnjaka zadojenog istočnjačkim filozofijama koji nije stotinu puta čuo da je broj udisaja i izdisaja čovječjih određen unaprijed, a tako i trenutak njegova napuštanja fizičkog tijela. Kog se vraga napinjem oko šećera, kad mi smeđi ne može dati ništa doli iluziju da okolo šećem zdraviji i da će ova kožna vreća ispunjena kostima i mesom potrajati dulje. Ovaj ritual čekanja zrakoplova za Indiju koji prati sasvim lagani “Reisefieber” prolazim već deseti put. Mogao bih iščupati tisuću razloga zašto me stalno obuzima to isto nejasno uzbuđenje. Možda njihanje palmi na prekrasnim plažama Kovalama, neviđeno šarenilo i vreva trgovačkih dijelova Bombaja, smog ranih delhijskih jutara dok odlazim u park hraniti majmune bananama. Ili je to potajna nada da ću otkriti neku tajnu nedostupnu drugim turistima ružičaste kože, smiješnih kratkih hlača i straha u očima od prosjaka koji će ih dodirivati svojim prljavim, gubavim prstima. Stanje apsolutnog mira Prvi se put pitam zašto ponovo idem tamo, što je moj stvarni motiv da letim prema eskadrilama komaraca i nesnosnim noćnim vrućinama koje me čekaju, uz obvezno pitanje: što mi to sve treba? Pronalazim odgovore, jedan za drugim. A iznutra odzvanja: nije to, nije to... Uvjeravam se u onaj dosadni kliše o potrazi za istinom, a ne mogu ni sebi razjasniti što bi ta istina trebala biti. Kako reče jedan vječito pijani nihilist, kada mu je votka natopila neurone, a gorčina ranih iskustava probila branu odgojnog tabua: “Stari, ja si ne mogu zamisliti sebe kao anđela. To bi značilo gledati u Boga i kloparati krilima. I tako to vječno. Mislim da bi bilo samrtno dosadno... “. Jedna apstrakcija koju ne mogu dodirnuti, jedan veliki strah u koji se ne usuđujem gledati, ne može biti objašnjenje za taj nagon i tragalački instinktlovačkog psa koji njuši miris nečega, a da zapravo sazna kakva je divljač tek kad jednom do nje dopre. Nije to više ona pijana noćna rasprava dok konobaru pada glava od umora, čekajući da nas želučana kiselina konačno otjera k vragu. A mi tupimo o tome je li Isus bio astronaut i je li Bog zapravo zločko koji dopušta toliko zla na ovom planetu. Maharishi Mahesh Yogi Prisjećam se Maharishi Mahesh Yogija i mnogih sati koje sam prosjedio u procesu transcendentalne meditacije, kad mi je bilo rečeno da ljudska pažnja spontano kreće prema području veće sreće, a stanje bez misli, koje neki zovu samadhi, a drugi transcendentalna svijest, situacija je kad je ta sreća maksimalna, kad se čitav sustav stavlja u stanje svih potencijalnih mogućnosti i spontano reorganizira u pravcu savršenog reda. Utrnuće aktivnosti uma trebalo bi nastupiti bez ikakva napora, jer, eto, naš um žeđa za tim stanjem apsolutnog mira kuda će, damo li mu priliku i bija mantru (kratka riječ osobite zvučne kvalitete koju se za vrijeme meditacije ponavlja u sebi), naprosto pohitati. Maharishi je taj proces nazvao, uz opće zgražanje onih koje to vrijeđa jer su dobri vjernici, mehaničkim putem k Bogu. I time sebi na Zapadu zapečatio sudbinu, kao i Beatlesi, kad su izjavili da su popularniji od Isusa Krista. Lijepo je pojasnio i pravu istinu o našem biću. Usporedio je to s projekcijom filma na bijelu pozadinu ekrana. Film su naše misli, a pravu narav našeg bića ne možemo spoznati dok ne vidimo prirodu ekrana. Zaustavljanjem filma, u našem slučaju tijeka misli, suočavamo se s ekranom kakav on zaista jest. To je stanje spoznaja cjelokupne Kreacije na njenom izvoru. Kad jednom naučimo da ovo svakodnevno stanje svijesti koegzistira s tom vječnom transcendentalnom sviješću, koja je sva blaženstvo, dostići ćemo Kozmičku svijest.

Zadnja Promjena ( Petak, 12.03.2010 )