Homeopatski pripravci

Homeopatski pripravci djeluju kao poticaj koji pokreće obrambene mehanizme u organizmu, pri čemu se mobiliziraju njegove samoiscjeljujuće snage koje liječe poremećaje očitovane kroz različite simptome prisutne na tri temeljne razine: mentalnoj, emotivnoj i fizičkoj razini.

Homeopatska medicina

Kao što znamo, osnovna razlika između alopatske i homeopatske medicine jest u pristupu liječenju. Tako je načelo alopatske medicine da “liječi suprotnošću”, dakle, visoka temperatura se snižava, osipi na koži se potiskuju djelovanjem kortizona, gljivice i bakterije se ubijaju antimikoticima i antibioticima i sl. Homeopatsko načelo glasi “slično se liječi sličnim” (lat. similia similibus curantur).

Pojednostavljeno, to znači da se neki simptom ne potiskuje, već se na organizam djeluje točno određenim homeopatskim pripravkom koji na zdravoj osobi izaziva sličan simptom. Npr., ako neka osoba oboli od hunjavice ili oblika peludne goroznice sa suzenjem i pečenjem očiju te curenjem prozirne tekućine iz nosa, dat čemo joj homeopatski pripravak crvenog luka Allium cepa koji, kao što je poznato, izaziva vrlo slične simptome kada dođemo u dodir s njime. Prema istom načelu djeluju svi homeopatski pripravci. Sažeto bismo mogli reći da homeopatski pripravci djeluju kao poticaj koji pokreće obrambene mehanizme u organizmu, pri čemu se mobiliziraju njegove samoiscjeljujuæe snage koje lijeèe poremećaje oèitovane kroz razlièite simptome prisutne na tri temeljne razine: mentalnoj, emotivnoj i fizičkoj.

Osim u pristupu liječenju, alopatska medicina i homeopatija razlikuju se i prema sredstvima koja primjenjuju te načinu odabira i režimu primjene istih. Tako se u homeopatiji pripravci primjenjuju u najmanjoj dozi koja proizvodi učinak (tzv. minimalna doza), a ponavljanje pripravka je također minimalno kako bi se što manje interferiralo s procesom izlijećenja.

Priprema homeopatskih pripravaka    
Homeopatski pripravci ili, kako ih homeopati još nazivaju, remediji, proizvode se iz mnogih tvari. Uglavnom su mineralnog, biljnog i životinjskog podrijetla. Samo dobivanje konačnog homeopatskog pripravka odvija se kroz niz uzastopnih razrijeđivanja originalne otopine te sukusiranje (niz uzastopnih udaranja bočice o neku podlogu, obično o dlan druge ruke, iako se danas, u industrijskoj prozvodnji homeopatskih pripravaka, u tu svrhu koriste posebni strojevi) kojim se postiže dinamizacija tvari. Na taj se način postiže da homeopatski pripravak ima jače djelovanje što je veće njegovo razrijeđenje. Ovo predstavlja glavni kamen spoticanja za alopatsku medicinu koja se temelji na èisto materijalističkom pristupu, u kojem, pojednostavljeno, lijek ima jače djelovanje što je koncentracija aktivne tvari u njemu veća.

S obzirom na razrijeđenja, razlikujemo niske i visoke potencije. Obièno se pod niskim potencijama smatraju one koje sadrže bar minimalni broj molekula originalne tvari, tj. njihova se koncentracija nalazi ispod vrijednosti Avogadrovog broja* (potencije označene kao x,  a od c potencija 6c i 12c), dok su visoke potencije iznad tih vrijednosti, pa stoga ne sadrže niti jednu jedinu molekulu početne, aktivne tvari. Zbunjujući faktor za današnju znanost i strogo materijalistički pogled na svijet i život nalazi se upravo u tome što su tzv. visoke potencije najučinkovitije.

Upravo stoga što homeopatski pripravci uglavnom ne sadrže molekule originalne tvari, oni nisu toksični, nemaju štetnih nuspojava (koje su redovita karakteristika svih alopatskih lijekova - tzv. “sporedni učinci”) i ne izazivaju ovisnost. Njihovo se djelovanje ne temelji na prisutnosti materije, već na “energetskom otisku” (izraz slobodno upotrebljen od strane autorice - u literaturi ga se ne nalazi kao takvog) kojeg određena tvar ostavlja iza sebe u otopini koja je prošla kroz proces razrjeðivanja i sukusiranja.

Premda se o tome još uvijek premalo zna, pa su načela djelovanja homeopatskih pripravaka nejasna (što je djelomično krivnja i službene znanosti koja je vrlo selektivna i vrlo isključiva, tako da se u ovakva istraživanja niti ulažu financijska sredstva, niti se na bilo koji drugi način potiću), ipak nam bogata, stoljetna, pomno praćena i zabilježena iskustva velikog broja homeopata govore o njihovoj izuzetnoj učinkovitosti, čak i u onim stanjima organizma u kojima alopatska medicina ima malo, ili gotovo nikakvog uspjeha (kronične bolesti, kožne bolesti, glavobolje, menstrualne tegobe i klimakterij...). 

Posebnost homeopatskih pripravaka je u tome što se oni mogu uspješno i bez opasnosti primjenjivati na osobama svih uzrasta, uključujući i stare osobe, trudnice, malu djecu, pa čak i novorođenčad. Homeopatski se mogu uspješno tretirati i životinje i biljke.

Različite homeopatske škole
Događa se da pacijenti, koji su se liječili kod više homeopata, bivaju zbunjeni različitim pristupima. Danas, unutar homeopatskog naèina liječenja postoje razlièite škole koje se razlikuju u pristupu i načinima uporabe pripravaka. Tako razlikujemo francusku školu koja koristi kombinacije pripravaka, njemačku školu koja preferira vrlo niske potencije, itd. Vrlo slična homeopatiji je i antropozofska medicina koja predstavlja poseban medicinski sustav koji se u nekim točkama dodiruje s homeopatijom, ali se, gledajuči u cjelini, od nje znatno razlikuje. Pripravci koji se koriste u ovom pristupu često se samo razrijeđuju bez sukusiranja i prepisuju se na osnovu njihova afiniteta prema određenim organima. Primjenjuju se mješavine razlièitih pripravaka, a uobičajeni način administracije pripravka su potkožne injekcije na mjestu koje se nalazi najbliže organu koji je pogođen bolešću.

Klasična homeopatija

Klasična homeopatija, za razliku od svih dosad navedenih metoda i škola, ne koristi kombinacije pripravaka i nije ograničena samo na niske potencije. Ona u određenom trenutku liječi poremeæaj primjenom samo jednog pripravka u vrlo ograničenom broju doza (vrlo često samo jedna doza), dok je visina potencije prilagođena težini i trajanju određene bolesti, dobi pacijenta, a nadasve općem energetskom stanju (vitalnosti) u kojem se pacijent nalazi. Tako će se za akutne bolesti kod mladih, snažnih i zdravih osoba koristiti više potencije samo jednom ili najviše nekoliko puta, dok će se kod starijih, fizički slabih osoba koje boluju od dugotrajnih, kronićnih bolesti, primjenjivati niske potencije sa češćim ponavljanjem kroz duže vremensko razdoblje.

Uzimanje anamneze i određivanje pripravka
Određivanje pravog pripravka, kao i sam tijek izliječenja, složen je i zahtijevan proces koji zahtijeva visok stupanj povjerenja, suradnje i strpljenja od strane pacijenta te koncentraciju, predan i odgovoran rad od strane terapeuta.
Uzimanje slućaja (povijesti bolesti, anamneza) zna trajati i više od sat vremena. Pitanja koja postavlja homeopat pacijentu èesto izgledaju besmislena ili nevažna, buduæi da on ne uoèava povezanost pitanja s trenutačnim problemima zbog kojih je došao. No, kao što je već rečeno, homeopatija se odlikuje cjelovitim i individualnim pristupom te je svaki pojedini detalj neobično važan za što toènije određivanje slike pacijenta prema kojoj se zatim određuje odgovarajući remedij. Budući da se homeopatski pristup temelji na individualnosti u ukupnoj slici stanja i osobe, ona ne tretira bolest kao takvu, pa ne postoji određeni remedij za određenu bolest, već pojedinac dobiva svoj specifièni remedij. To znaći da če osobe s istom medicinskom dijagnozom dobiti razlièite homeopatske pripravke, ovisno o individualnim karakteristikama te modalitetima simptoma same bolesti.
Konačni rezultat tretmana ovisi o mnogo različitih činitelja. Ipak, najvažniji su stupanj vitalnosti određene osobe, stupanj, intenzitet i trajanje samog poremeæaja te uspješnost određivanja najpogodnijeg remedija. Ponekad su rezultati vidljivi u vrlo kratkom roku, a ponekad je potrebno dugotrajno i strpljivo liječenje.

Premda je homeopatija vrlo učinkovit način lijeèenja, ni ona ne može uvijek izlijećiti sve. Kod dugotrajnih, iscrpljujućih bolesti u osoba s niskim vitalitetom, ili kod osoba koje boluju od terminalnih bolesti, najviše što se može postiæi ponekad je, nažalost, samo blago ublažavanje simptoma. Međutim, čak i takvo djelovanje znatno podiže kvalitetu života pojedinca te ga oslobađa uzimanja jakih i agresivnih medikamenata koji često ne dozvoljavaju kvalitetnu razinu života, već samo otupljuju osjetila.